Uprkos ostvarenom napretku, nevolje i dalje natktiljuju Bosnu, Srbiju i Kosovo. Dalje otkliznuće može spriječiti angažman NATO-a i EU- upravo sada.
Napisao: Kurt Volker 22. april. 2010. (Komentar objavljen u The Christian Science Monitor)
Washington
Sjećate li se Bosne? A, Kosova? Tokom 90-tih naučili smo novu frazu- etničko čišćenje- i upustili se u prvu akciju interveniranja u regionalne krize. (Do sada su mnoge takve akcije već uslijedile.) No, ipak, 15 godina nakon srpskog masakra više od 7000 Muslimana u Srebrenici, nismo završili posao osiguranja Balkana kao mirnog i bezbjednog mjesta za sve.
Upravo je ovo bila tema nedavnog saslušanja kojeg su u Vanjskopolitičkom komitetu Senata SAD predvodili senatori Jeanne Shaheen, Jim DeMint i George Voinovich. Ovo je tema o kojoj će, vrlo vjerovatno, raspravljati i državna sekretarka Hillary Clinton na sastanku NATO-a ove sedmice u Estoniji.
Da se razumijemo, ovaj je region iskusio i uspjeh. Slovenija i Hrvatska su zanjihane demokratije, sve prosperitetnije, i- članice su NATO-a. Pritom je Slovenija članica i EU, dok je Hrvatska na vrlo dobrom putu da to i sama postane. Albanija je članica NATO-a. Crna Gora sve više grabi prema progresu.
Ali nevolje i dalje nastavljaju izranjati. Sa nacionalistima koji paraju vezivno tkivo Bosne, sa Srbijom i nekolicinom članica EU koje nisu priznale nezavisnost Kosova, sa Srbijom koja, pri tome, nije pronašla svoje mjesto u evropskoj porodici, sa NATO-om i zamorom EU po pitanjima budućeg proširenja, sa razularenim kriminalom i korupcijom, cijeli region rizikuje otkliznuće u nestabilnost, pa, čak i gore.
No, ovakav razvoj događaja mogao bi se spriječiti, i to po mnogo nižoj cijeni nego što je bila potrebna da se zaustavi etničko čišćenje 90-tih, ili, pak, onoj potrebnoj za provedbu eventualno slijedeće intrervencije. U poređenju sa Afganistanom, na Balkanu već posjedujemo određene prednosti: nema aktivnog sukobljavanja; stanovništvo je obrazovano, a radna snaga stručna; ekonomija je razvijena, a okruženje cijelog regiona sačinjeno je od zemalja članica EU i NATO.
Pritom još i znamo šta je potrebno za uspjeh- koristiti privlačnu silu samog NATO-a i EU da bi se uhvatio zamah provedbe teških, ali neophodnih reformi.
Izazovi na Balkanu identični su onima sa kojima se Evropa stoljećima suočavala- prevazilaženje historije. A to nije nimalo jednostavan zadatak. Potrebni su odlučni poticaji i pobude da bi ove zemlje regiona odustale od iredentizma, sjećanja o izgubljenim teritorijima i žalovanja za prohujalim vojevanjem, te se, naposlijetku, okrenule budućnosti.
Međutim, kako smo vidjeli 90-tih godina, stvarna, nadolazeća mogućnost članstva u EU i NATO-u nudi upravo takvu vrstu strukture za poticaje. Baš ovakvo pozicioniranje osnažuje poziciju reformskih snaga kroz uvjeravanje javnosti da će kratkoročna poteškoća i odbacivanje nacionalističkih agendi rezultirati višestrukim koristima, a da suprotnost- valjanje u blatu tih istih programa- neminovno dovodi do odstranjenja cijele nacije iz rastuće i sve više integrirajuće evropske porodice.
Jasno je da zemlje moraju ispuniti uslove za članstvo. Moraju prijeći mukotrpni reformski put. EU i NATO u ovom procesu mogu biti ili pasivni ili se aktivno uključiti. Pasivna pozicija pruža malo mogućnosti za poticaje i osnažuje one sa revanšističkim programima. Aktivnom bi se pozicijom, zapravo onom u kojoj bismo naglasili našu opredijeljenost prema prijemu novih članica i spremnost prema radu sa zemljama kandidatima na pojedinim reformama, osnažili oni koji su spremni da najbrže i na najdalekosežniji način dovedu do promjene.
Sada je pravo vrijeme za osvježenu energiju da se posao na Balkanu privede kraju, odnosno da se region potpuno vrati na pozicije dominantnog evropskog diskursa prije no što otkliže unazad. Pritome, nekolicina koraka bi mogla biti poduzeta:
Prvo, EU i NATO moraju jasno i glasno ponoviti da su spremni prihvatiti svaku balkansku zemlju kao svoju članicu ukoliko dotična ispuni sve uslove za članstvo.
Drugo, da bi generirao zanovljenu političku preduzetost, Washington će se morati aktivno uključiti u saradnju ne samo sa EU i NATO-om kao institucijama , već i sa ključnim zemljama- članicama ovih organizacija.
Treće, EU i NATO bi trebali odriješitije koristiti mehanizme koji im već stoje na raspolaganju ne bi li podstakli potrebne reforme, uključujući, između ostalih, režim bezviznog putovanja, sporazume o pridruživanju EU, kao i NATO-ov Akcioni plan za članstvo.
Četvrto, u Bosni moramo zadržati robusnu međunarodnu prisutnost i preduzetost, uključujući i snažnog, međunarodnog „visokog predstavnika“ kao i snage EU, sve dok Bosna održivo ne implementira dalekosežne reforme.
Peto, trebali bismo održati čvrstu preduzetost u vezi Kosova, bilo putem približno 10 000 vojnika koji su u sastavu kosovskih snaga kojima rukovodi NATO ili kroz Misiju vladavine prva pod okriljem EU, uz zagovaranje njegovog priznavanja od strane svih zemlja EU i poboljšanja upravljanja Kosovom.
Šesto, trebamo otpočeti novi zamah prema razješenju pitanja oko imena Makedonije. Zbog neraskidive veze grčkog identiteta za antičku Makedoniju, ova se zemlja žestoko protivi da njen sjeverni susjed nosi ime „Republika Makedonija“. I sami Makedonci bi mogli početi sa umjerenim načinima izgradnje vlastitog samopozdanja- da li je, uopšte, potrebno da njihov aerodrom nosi ime Aleksandra Makedonskog?- nakon čega bi trebali uslijediti kompromisi sa obje strane.
Sedmo, NATO i EU trebali bi nagraditi reformske uspjehe Crne Gore ubrzavanjem njenog puta prema članstvu u obje institucije, ako ni zbog čega drugog, a to onda što takav potez može potaknuti zamah širih razmjera u regionu.
Osmo, SAD i EU trebali bi sprovesti snažan bilateralni angažman sa Srbijom, ulijevajući joj osjećaj pripadnosti transatlantskoj zajednici.
I, deveto, trebamo raditi odlučnije sa Albanijom na osnaženju njezinih demokratskih institucija, transparentnosti i antikorupcije, sve u svrhu zamajca na putu prema EU.
Razrješenje ovih zategnutih pitanja je teško, ali izvodivo. Uostalom, mnogo je bolje utrošiti energiju i napor sada, dok je regiona miran, nego riskirati nestabilnost u budućnosti.
Sjetite se- najveća stradanja u Evropi nakon holokausta u Evropi desila su se na Balkanu prije samo 15 godina.
Kurt Valker, bivši ambasador SAD pri NATO-u, stalni je član i upravljački direktor Centra za transatlantske odnose Škole za napredne međunarodne studije na Univerzitetu John Hopkins. Također je i viši savjetnik u Atlantkom vijeću SAD.
Preveo A.A.
